Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)

Predgovor

izdanju Workers Solidarity Movement-a

Alan MacSimóin

Ovaj je pamflet 1926. godine objavila grupa Delo Truda (Radnički cilj), grupa prognanih ruskih anarhista u Francuskoj. On nije proizašao iz nekakve akademske studije već iz njihovih iskustava iz Ruske revolucije 1917 god. Oni su sudjelovali u rušenju stare vladajuće klase, bili su dio procvata radničkog i seljačkog samoupravljanja, dijelili su široko rasprostranjeni optimizam o novom svijetu socijalizma i slobode…i vidjeli su njegovu krvavu zamjenu državnim kapitalizmom i diktaturom boljševičke partije.

Ruski anarhistički pokret ni u kojem slučaju nije odigrao zanemarivu ulogu u revoluciji. U to je vrijeme u Rusiji bilo oko 10.000 aktivnih anarhista, ne računajući pokret u Ukrajini koji je predvodio Nestor Mahno. Najmanje četiri člana Vojnog revolucionarnog komiteta, kojim su dominirali boljševici i koji je organizirao prisvajanje vlasti u listopadu, bili su anarhisti. Što je još važnije, anarhisti su sudjelovali u tvorničkim komitetima koji su se pojavili nakon revolucije u veljači. Komiteti su bili osnivani na radnim mjestima, izabirani od masovnih skupova radnika i dana im je uloga nadgledanja rada tvornice i koordinacije s drugim tvornicama iz iste industrije ili regije. Anarhisti su bili posebno utjecajni među rudarima, lučkim radnicima, poštarima, pekarima i odigrali su bitnu ulogu na Sve-ruskoj konferenciji tvorničkih komiteta koja se sastala u Petrogradu uoči revolucije. U tim su komitetima anarhisti vidjeli osnovu za novo samoupravljanje koje bi bilo uvedeno nakon revolucije.

Međutim revolucionarni duh i jedinstvo iz listopada 1917. nisu dugo trajali. Boljševici su željeli potisnuti sve sile na ljevici u kojima su vidjeli prepreku na svojem putu do vlasti “jedne partije”. Anarhisti i neki drugi na ljevici su vjerovali da je radnička klasa sposobna obnašati vlast putem vlastitih komiteta i sovjeta (vijeća izabranih delegata). Boljševici nisu u to vjerovali. Iznijeli su prijedlog da radnici još nisu sposobni preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom i zbog toga će sami boljševici preuzeti vlast kao “privremenu mjeru” tokom “prijelaznog razdoblja”. Ovaj nedostatak povjerenja u sposobnosti običnih ljudi i autoritativno preuzimanje vlasti voditi će do izdaje interesa radničke klase, i svih njenih nada i snova.

U travnju 1918. napadnuti su anarhistički centri u Moskvi, 600 anarhista je bilo zatvoreno i desetci su ubijeni. Opravdanje je bilo da su anarhisti bili “neobuzdani”, što god da je to moglo značiti osim da su jednostavno odbijali slušati boljševičke vođe. Pravi je razlog bio formiranje Crne garde koja je bila stvorena kako bi se borila protiv brutalnih provokacija i zlostavljanja od strane Cheka-e (preteča KGB-a).

Anarhisti su morali odabrati svoju poziciju. Jedan je dio surađivao s boljševicima, i kasnije im se pridružio, doduše iz zabrinutosti za učinkovitost i jedinstvo protiv reakcije. Drugi se dio žestoko borio da obrani postignuća revolucije od onoga što su točno predvidjeli da će se razviti u novu vladajuću klasu. Mahnovistički pokret u Ukrajini i Kronstadtski ustanak su bili posljednje važne bitke. Do 1921. anti-autoritarna revolucija je bila mrtva. Taj je poraz imao duboke i trajne posljedice za međunarodni radnički pokret.

Autori su se nadali da se takva katastrofa neće ponoviti. Kao prilog tome napisali su ono što je postalo poznato kao „Platforma”. Ona razmatra pouke ruskog anarhističkog pokreta, njegov neuspjeh da unutar pokreta radničke klase izgradi utjecaj koji je dovoljno velik i dovoljno učinkovit da se suprotstavi tendenciji boljševika i drugih političkih grupacija da sebe postave na mjesto radničke klase. Ona predstavlja grubi vodič koji predlaže kako bi se anarhisti trebali organizirati, ukratko kako da budemo učinkoviti.

Ustvrdila je neke jednostavne istine kao npr. to da je smiješno imati organizaciju koja okuplja grupe koje imaju međusobno antagonističke i kontradiktorne definicije anarhizma. Istaknula je da trebamo formalno dogovorene strukture koje pokrivaju službenu politiku, ulogu funkcionara, potrebu za plaćanjem članarine itd.; tip struktura koje omogućavaju veliku i djelotvornu demokratsku organizaciju.

Kada je bila prvi put objavljena napali su je neki od najpoznatijih anarhista tog vremena kao što su Errico Malatesta i Alexander Berkman. Optužili su ju da je „udaljena samo jedan korak od boljševizma” i da predstavlja pokušaj da se „boljševizira anarhizam”. Takva je reakcija bila pretjerana no možda je djelomično rezultirala iz prijedloga za stvaranje Sveopćeg saveza anarhista. Autori nisu jasno sročili kakav bi bio odnos između te organizacije i drugih anarhističkih grupa izvan nje. Samo je po sebi jasno da suradnja različitih anarhističkih organizacija na pitanjima oko kojih dijele zajedničko gledište i strategiju ne bi trebala predstavljati problem.

Ona isto tako nije, kao što su to tvrdili njeni klevetnici kao i neki njeni kasniji zagovaratelji, program za „udaljavanje od anarhizma prema slobodarskom komunizmu”. Ta su dva termina potpuno ekvivalentna. Napisana je kako bi objasnila prave razloge neuspjeha ruskih anarhista u njihovoj teorijskoj konfuziji; i prema tome nedostatku nacionalne koordinacije, dezorganiziranosti i političkoj kolebljivosti. Drugim riječima neučinkovitosti. Napisana je kako bi pokrenula debatu unutar anarhističkog pokreta. Ona ne smjera prema bilo kakvom kompromisu s autoritarnom politikom, već prema vitalnoj potrebi da se stvori organizacija koja će kombinirati djelotvornu revolucionarnu aktivnost s fundamentalnim anarhističkim načelima.

Platforma nije savršeni program danas, a nije to bila ni 1926. Ima svojih slabosti. U objašnjavanju nekih svojih ideja ne ide dovoljno u dubinu, može se tvrditi da uopće ne pokriva neka važna pitanja. Ali sjetite se da je ona samo mali pamflet a ne enciklopedija u 26 tomova. Autori su u svojem vlastitom uvodu vrlo jasno istaknuli da to nije nikakva “biblija”. Ona nije potpuna analiza ili program, ona je doprinos nužnoj debati – dobra polazna točka.

Kako nitko ne bi sumnjao u njezinu važnost danas, mora se reći da su osnovne ideje „Platforme” još uvijek naprednije od prevladavajućih ideja anarhističkog pokreta na međunarodnoj razini. Anarhisti žele promijeniti svijet na bolje, ovaj nam pamflet ukazuje na neke alate koji su nam potrebni za izvršenje tog zadatka.

Alan MacSimóin, 1989

On to Historical Introduction

Back to Index

Source: Translator

Return to The Nestor Makhno Archive